среда, 30. септембар 2009.

SKICE

21.03.2007.-ne mogu više ovako
Ne postoji lakši ni lepši način da se nekome kaže da ne možeš više da budeš sa njim.Ne postoji lakši niti lepši način da ti kažem da ne mogu više da budem tvoja.Postoje samo objašnjenja zbog čega.Ne znam da li ću umeti i da li će ti ona uopšte biti važna ali ću bar pokušati.Ne mogu više da izdržim taj grč u stomaku svaki put kada pomislim na tebe,a razmišljam o tebi gotovo uvek.I radost što bih te možda sutra ili neki drugi dan videla odmah zameni grč jer ću ostatak vremena biti bez tebe.Sa tobom sam večinu vremena samo u mislima i to mi je polako ali sigurno postalo sve ono što mi je potrebno.Posatala sam zadovoljna tišinom oko sebe jer onda mogu da sam na miru sa tobom.Ljudi oko mene,moja porodica,ljudi sa kojima se družim i sa kojima se viđam postali su mi skoro nevažni jer ako sam sa njima onda mi oduzimaju vreme koje moje misli posvećuju tebi.Ja više i ne živim tu gde jesam jer moje misli više nisu tu,moje su misli sa tobom.I kada mi se neko obrati i kada prekine tu nit kojom nas spajam ja postajem nervozna,svi i sve mi počinje da smeta.Ja više nisam ona ja koja sam bila.Ja više nisam ni svoja.Ja sam postala samo tvoja a to je ono što više ne mogu.Ja ću pokušati da više ne razmišljam o tebi,ja znam da ću još više da razmišljam o tebi,ja znam da će da me boli,jer mene već boli.I znam da ne znam kako ću dalje,ali znam da ovako kao što sam do sada više ne mogu i znam da ću te voleti još jako dugo,bar dok me ima

-uvek ćeš biti moja,uvek ću biti tvoj
Ne znam pišem li ovo tebi ili sebi.Nemam ja drugove da sa njima podijelim sve što je sada u meni, da mi makar na tren sve ovo učine lakšim, manje bolnim (ako je to ikako moguće).Uvijek sam sve dijelio sa tobom, pa i sada ću.Nemam nikoga bližeg niti nekog koga mogu makar uporediti sa tobom,i opet ću ja kod tebe da ti pričam, da sebi pričam kao što sam pričao i svih ovih 848 dana otkako sam otkrio tebe, otkrio pravo lice Ljubavi.
Lakši način da se kaže ono što si rekla vjerovatno ne postoji, ljepši svakako,bilo bi ljepše da si me pogledala u oči i to mi rekla,bilo bi ljepše da je pogled na tebe ona zadnja slika koju sa sobom nosim,bilo bi svakako ljepše od bjeline indeksove poruke, bjeline koja mi evo već čitav dan, jednu noć i jedno prijepodne titra pred očima i stvara suze u očima.
I eto, čudno zvuči, ali kao da nisam bio iznenađen.Intuicija mi je govorila da će baš upravo ovako da bude, da će jedno jutro, jedno poslijepodne osvanuti poruka sa ovakvim sadržajem,i da će u njoj pisati upravo ono što je pisalo.Osjećao sam ovih dana nemir u tebi, osjećao sam da se lomiš,i bilo me strah,i znaš da sam (nemušto vjerovatno,sa strahom svakako)pitao te je li ti previše mene u tvome životu.I kada u nedelju nije bilo poruke od tebe,nemir je rastao,znam,bilo bi poruke da je sve u redu,znam Ljubav bi došla, osjećao sam tvoj nemir u svakom djeliću moga tijela.A znaš,čudno zvuči ali je zaista tako,juče kada sam stavio tablice na groma,i poslao ti poruku sa upitom hoćemo li sutra tj,danas da se ljubimo, vidio sam da je retrovizor koji si ti namjestila onako da čvrsto stoji, opet se izvalio, da je ona traka otpala, i tek nakon što sam tvoju poruku vidio,znao sam da je i to meni nešto poručivalo (čudan je onaj gore,svoje poruke na razne načine šalje).Kupio sam traku, zalijepiti ću ponovno retrovizor.
Nisu mi tvoji razlozi uopšte nerazumljivi ni nejasni.Poznate su mi slike koje si opisala, sa njima već dugo živim,već dugo ja samo čekam da budem sam, da bih mogao da budem sa tobom, već dugo ja počinjem dan sa tobom, završavam sa tobom,traje mi sa tobom.Već dugo moje se misli vrte samo oko toga kako da budem sa tobom što više.Već dugo,ja kada te nema u mojoj blizini, u ma kojem obliku, postajem nervozan,tada ja više nisam ja.A opet bio sam sretan,moja sreća je bila nemjerljiva.I žao mi je što nismo imali snage o tome da pričamo,što nismo se mogli sa time suočiti,žao mi je, jer mislim da bi znali naći pravi put, da bi mogli sačuvati nas.I žao mi je što si ti u tome ostala zatvorena, odbijajući priču o tome i žao mi je što sam ja o tome pričao na jedan glup i nesuvisao način.
A juče kada sam pročitao poruku bilo je baš onako kao što piše u knjigama.Prvo osjećaj hladnoće i ravnodušnosti,kao da su srce, duša i glava zatvorene,i kao da ne shvataju što piše.I onda polako sve dopire do mene.I nisam se ja sjećao tada svega što smo zajedno proživjeli, neću se toga sjećati nikada, to je uvijek u meni pohranjeno, to je sastavni dio mene,nisu to više uopšte uspomene,to je sreća u onom izvornom obliku,i uvijek odsada pa sve dok dah bude izlazio iz mene,kada kažem sreća ja ću misliti na tebe, na nas.Ne ,nisu mi misli išle u tome pravcu,ja sam mislio o svemu onom bez čega ostajem.Zar stvarno nema više jednokitnokokaškoguznih blizanaca (dok ti ovo pišem suze mi idu na oči,žao mi je što ti pišem i to,nisi ti kriva,al suze idu), zar stvarno više nema onog zvrrr, ima li tu neko da sa mnom chata,zar stvarno nema nema više onog cmmmooookkkkkkk,zar stvarno nema više zagrljajjjjjjj, jakiiiiii, jači, najjačiiiiiiiii,zar nema više prve kafice i poruke koja ide tebi, zar stvarno nema više čekanja u noć da stigne tvoje laku noć, zar stvarno više neću da smišljam one sms-ove, zar stvarno više nema okusa tvojih usana, zar stvarno nema više one naše strastvene seksualne igre,zar stvarno nema čekanja onih naših dana kada ćemo biti i fizički zajedno,zar se više ona šumica  neće zvati našom,zar stvarno ja neću da tvojoj sestri čestitam rođendan tamo 16 ili 17 decembra a već sam smislio što da joj napišem,zar stvarno svi ti ljudi koji su postali dio mog života sada nepovratno odlaze, kome ću ja da pišem, kome ću ja da pričam, ko će mene da sluša,ko će meni da priča,što ću ja danas kada sam sam u kući, a ti sama u radnji, što da radim sa sobom,što da radim bez tebe.I jesu suze su išle,onako tiho, i onda je onaj dobri odozgo opet bio na mojoj strani, učinio je da ostanem sam u kući,i onda sam mogao glasno zaplakati,minut, dva, pet, deset, ne znam više koliko.
I kada su suze obrisane,onda sam čitao neke od poruka koje smo pisali jedno drugom, Još u petak si pisala o tome da se nadaš da će sa gromom da bude sve u redu, još u subotu si mi slala onoga svoga pomoćnika,još tamo 18 novembra u poruci Ljubav ispred kamina si pisala o tome da je možda Petrovac dobar za neki naš mali vikend koji će sličiti našem.Kako to sada davno izgleda,kao da je neka vremenska provalija između tih par dana,kao da je u jednom trenu sve stalo . I bezbroj sam puta ponovo čitao tvoju jučerašnju poruku, valjda se nadajući da će odjednom stići tvoja poruka u kojoj kažeš,heejj, ja se šalila i nakraju desetak zelenih smješka.Znao sam da neće stići.
A jutros sam se probudio (a budila si me i u noći)sa osjećajem ogromne praznine,suznih očiju,i sreća je da su svi prije mene izašli.I nisam znao gdje da idem, zbog čega da idem,što ću ja danas sa sobom.I cijelo jutro su mi suze u očima,i ne mogu da idem na bilokakve sastanke, bojim se u nekom trenu će misao otići na tebe i suze će početi onako iznenada bez kontrole da teku,pred tim tamo ljudima koji će me gledati, ne shvatajući što se dešava.
Ne znam kako ću da popunim ovu prazninu,nije to praznina, to je jedna velika ogromna provalija oko koje nema ničeg.I znam, kažu vrijeme liječi sve,al i znam da nekada ostaju ožiljci koji uvijek bole,ožiljci koji nikada ne zarastaju, ožiljci koji ti obilježe čitav život.
I neću da potpuno zatvaram vrata,neću da se odreknem tebe zauvijek.Znaš da te Volim,ne znam znaš li da sam ti se uvijek i divio,tvojoj pozitivnosti, tvojoj hrabrosti da život prihvataš onakvim kakav jeste,divio ti se i bio srtean sa tobom.I poštovat ću uvijek sve što kažeš, neću ja da otežavam tebi sada ništa,al ne možeš mi zabraniti da se nadam,da te čekam, ne možeš mi zabraniti da navratim u tvoj grad i samo prođem pokraj tvoje radnje vidim crni auto, a ako mi i to zabraniš,onda ću makar da mislim, nadam se, čekam te.Suviše smo mi bili blizu jedno drugog, suviše smo dali jedno drugom,suviše smo toga rekli, da bi samo u jednom trenu sve nestalo.I moje srce i duša su uvijek otvorene za tebe.I moja duša i srce će uvijek tražiti tebe.Kažu da je kada dođe do raskida (kako ružna riječ)najbolje zapaliti i uništiti sve uspomene na tu osobu.Neću ih ja uništavati,neću,sve tvoje ide sa mnom,sve tvoje ostaje sa mnom,i ostaje nada.Putevi života su različiti,ne može mi niko oduzeti nadu da ćemo opet pronaći naš put, možda drugačiji,možda ljepši,ko zna kakav.U poruci pod naslovom "Dvije godine" napisanoj 31 Jula ove godine,na dan kada sam te prvi put kliknuo na indeksu i otvorio novu stranicu svoga života napisao sam ti i ovo "Saznadoh da postoji život i izvan života, da život može da bude Ona, da život jeste Ona".Napisao sam tada, ponovio sada,i uvijek ću tako da mislim.I neću da odustanem od tebe, možeš me zvati sada sebičnim,neka sam,čekat ću te da se ponovo pojaviš onako sjajna moja kraljica bajna,ako u noći osjetiš ili čuješ neki glas, znaj to te ja zovem,znaj to te ja trebam.I nadam se da ni ti nećeš svoja vrata zatvoriti potpuno, a i ako zatvoriš, čekat ću ispred njih da se opet otvore,ako ih zazidaš,čekat ću da vrijeme načini rupu u zidu,čekat ću te.
Znam da možda ovo nije poštena poruka,znam da bi možda tebi bilo lakše da sam napisao da sam ljut na tebe,al ne mogu ja da lažem sebe,ne mogu niti sam ikada lagao tebe, nisam ja ljut ja sam samo beskrajno tužan.
Na indeksu ću ostati sve dok si i ti logirana, neću da mijenjam brojeve mobitela, mailove ili bilo šta,sva moja vrata su uvijek otvorena za tebe,ako poželiš možemo pričati o svemu,sve možeš od mene tražiti osim jednog, da te zaboravim, da odustanem od tebe, da te ne čekam.
Jednu si stvar pogrešno napisala u svojoj poruci,nikada ti nećeš prestati biti moja, i nisam ja tebi zadnji put juče rekao Ljubavi,svaki dan ću ti govoriti,makar u sebi,makar tiho, makar glasno,makar me ne čula,ti jesi Moja Ljubav, ti jesi Moja Voljena.
Naša će Ljubav trajati zauvijek (hoće,nemam što dodati na ovo)(napisano, 3.avgusta 2006, u poruci pod imenom dokad će naša Ljubav trajati, potvrđeno ponovno, 28.novembra 2006 godine)

Ja Tebe Vera Volim


-lagala sam te
Rekla sam ti da te ne volim,lagala sam te.Rekla sam i lagala zato što ti nisi mogao da shvatiš i razumeš da je meni voleti tebe postalo neizdrživo.Pokušala sam ja to tebi da kažem i ranije ali nisi me pustio,mislio si da me pritiskaš.A u stvari svaka sekunda bez tebe za mene je kao jedan propušten život.Volim te toliko da bih da si stalno sa mnom.Bila sam žena zadovoljna životom,bila sam sretna sa onim što imam i zahvalna što sam pronašla i tebe.Sada sam postala nezadovoljna,smeta mi svaki dodir koji nije tvoj,smeta glas koji nije tvoj,smetaju usne koje nisu tvoje.Sada bih samo tebe.A to ne mogu da tražim od tebe.Govorila sam ti da sam sretna,da sam zadovoljna jer sam se plašila da bih te možda oterala od sebe ako bi i na čas pomislio da hoću nešto više od tebe.Lagala sam i tada. Ti ne znaš i ne treba ni da znaš da je dovoljna samo jedna tvoja reč i da bih ja ostavila svoj dosadašnji život i pošla sa tobom.Bilo gde.Ti ne znaš i ne treba da znaš da ja umirem od ljubavi za tobom,da me grudi bole jer udišem vazduh koji nisi ti udisao.Sve sam u sebi slomila kada sam napisala da te ne volim,kao da mi je kamen u grudima,kao da mi srce više ne kuca jer nema zbog koga,jer nema zašto.Nadam se da nikada neću morati da te pogledam u oči jer bi tada znao da lažem. A da ti odgovorim na par stvari iz tvoje poruke.Nećeš da pročitaš ali meni nekako lakše,da ti baš ne oćutim:)))Nisi mogao da znaš da se lomim jer se nisam lomila ,samo odjednom prelomila.Nisam tek reda radi ili zbog uveravanja sebe same pisala da te volim više.Možda te ne volim više,ali te,kako ti znaš često da napišeš,volim najviše što mogu.Nisam pravila album uspomena,samo sam htela da imamo zajedničke slike kao svaka normalna porodica i pravila i uređivala album kao što ga svaka zaljubljena žena uređuje.A ovaj blog nije album uspomena,to je moj dnevnik u koji beležim,kada stignem,tvoje prelepe poruke.Ja bih da sam sposobna da ih zapamtim ali ne mogu.I ne vidim ništa loše u albumu uspomena.Sve što je lepo,treba da se sačuva,ako ne može sve u sećanje da stane onda treba da se zapiše.Sećanje je varljivo,nakon nekog vremena ono oblikuje reči i slike na malo drugačiji način.Ja ne dam sećanju da bilo šta izmeni od onoga što si mi dao.Ti mene nisi samo dotaknuo,ti si u meni i ostaćeš u meni zauvek.I ništa od moje ljubavi nije bila laž,ali nemam prava da se vređam čak i ako misliš da je tako.Ja nemam prava ni na šta više.Divno je voleti,predivno si to napisao,samo bih još da dodam da je previše bolno i voleti te i nemati te.Ma ja sam jedna najobičnija budala,ništa više.

Sinoć sam ti poslala poruku,nisam morala,mogla sam i mail,ali nisam mogla da izdržim čitav dan bez bilo kakvog nagoveštaja tebe.I kada je stigao tvoj odgovor,dugo,dugo sam držala usne na mobu i plakala bezglasno.A danas suze same krenu.Gledala sam naše slike na yahoo,neću više to da radim,bar ne u skorije vreme,jer nisam mogla da zaustavim jecaje.Tako te jako volim ljubavi moja,tako mi je teško bez tebe,ne znam kako ću.Zvala me je sestra danas,rekla sam joj da nisam više sa tzobom,začudila se,pitala zbog čega,izgledalo je kao da ne može da veruje.Razume ona moje razloge,pitala me je i kako mi je sada.Kako?Umirem za njim,tako mi je.Rekla sam joj da ću drugi put da joj pričam jer da sam nastavila zaplakala bih.Ne znam ni šta bih joj pričala,kao da tu ima šta da se priča."Bila jednom jedna luda Vera..."

Ništa mi ne treba,samo mi trebaš ti.Tako mi jako nedostaješ,tako je prejako volim.Šta ću bez tebe?Zvala bih te,poslala poruku,rekla da te volim,rekla da sam te lagala,rekla da si ti moj jedini,da samo tebe volim,da ne mogu da prestanem da te volim,da si mi stalno u mislima,ali ne mogu.Ne mogu da se igram sa tobom.Ne mogu jedan dan da kažem da te ne volim a drugi da ne mogu bez tebe.Ne bih umela da ti objasnim šta se sa mnom događa,pokušaću vremenom da objasnim sebe sebi.U stvari nije da ja ne razumem sebe,da ne znam šta se u meni zbiva,da sam zatečena onim što radim.Skoro pa da mi je 53 godine,ne priliči mi(neki bi rekli da ne priliči nikome,ali ja neću,ja znam šta je voleti)da se nalazim i ljubim sa tobom u autu,u našoj šumici,na travi.Ne priliči mi i ne mogu više da se nalazim i ljubim sa tobom po hotelskim sobama i kradom,kao lopov,kao prestupnik, izlazim iz njih.Ne priliči meni,ne priliči tebi,a ne priliči ni našoj ljubavi da se krije i beži od pogleda drugih.Ne priliči našoj ljubavi da se plaši i strepi da ne bude otkrivena.Ja bih da hodam pored tebe,da ti se glasno obratim na ulici,da te poljubim i dotaknem spontano,ja bih da si moj.A znam da ne možeš da budeš moj.Tako smo još odavno rekli jedno drugom,tako smo sami odlučili i pristali na to.I moram da ti priznam da mi nije bilo jasno šta si konkretno mislio kada si napisao da ti se po nekad nametne pitanje kao što je,šta za mene znači naša ljubav(značila mi je sve,sa njom sam se budila,sa njom odlazila u krevet,sa njom živela 24 sata dnevno,ona mi je bila sve,ti si mi bio sve,ništa mi drugo nije bilo toliko bitno kao ti i naša ljubav.Samo sam o tome razmišljala,samo o tebi sanjala.I ti si to znao,znam da si znao.Ne znam zbog čega sam ovo napisala u prošlom vremenu kada je i sada tako),koliko bih ja bila spremna da se borim za nju,da tebe podignem.Stao si tu,ostao nedorečen i meni onda ostaje da razmišljam na koji si to način mislio da te podignem.Tebe nisam zvala Prvi ( ti si izmislio ta glupa imena za naše supružnike i nikada mi se nije sviđalo da ih tako nazivamo)ali si bio prvi i mislim da si u dubini duše i srca znao da je tako.Za neke stvari ne trebaju reči,one se vide,one se osete.A ti si moju ljubav mogao da osetiš.Ako nisi mogao da je osetiš mogao si da slušaš o njoj,ja sam ti pričala,ja se jedino tebi nisam stidela da tako otvoreno pričam o svojoj ljubavi.Moja spremnost da se borim za našu ljubav?Jedina borba koja nam je bila ostala je bila borba za naš zajednički život.Sve je drugo bilo za nama,bar ja tako mislim.Sada te nemam i ne mogu da te to pitam.Da li bih bila spremna da se borim za to?Ne bih se borila za naš zajednički život,to znaš i sam,ne zato što se plašim da bih time povredila svog muža ili ti svoju ženu.Snašli bi se oni i bez nas već nekako,umiru ljudi,drugi nastave da žive,već zato što mislim da bih ti za koju godinu postala teret.Tu je i razlika u godinama koju ja na početku naše ljubavi nisam htela da priznam kao neku prepreku,ali koja je ipak tu,htela ja ili ne.Tu je i moj ginekološki problem i niz problema koji će tek da iz toga nastanu.Ne mislim da je osnova naše ljubavi seks,ali mislim da je sastavni deo naše ljubavi i mislim da ne bi bila tako kompletna bez seksa.Dobro,znam,naš seks nije samo seks,naš je seks pravo uživanje u vođenju ljubavi.sada su mi misli otiše na dve strane,tako mrzim kada mi misli upadaju jedna u drugu,kao da ne mogu redom,polako.Da,da ti je u našoj ljubavi seks bitan više nego što ti hoćeš da prikažeš pokazala mi je i jedna tvoja rečenica,"onda bi to stvarno bila samo kafa u herceg novom".Bilo mi je krivo zbog te rečenice,i ja sam sa tobom jednom "samo pila kafu u trebinju".Plašim se da bi kod mene upravo zbog mog ginekološkog problema došlo do pomanjkanja želje za seksom,da bih bila neko vreme kilava,bolesna i svaki mi kurac(naravno i tvoj:))) smetao i da bih i ja tebi počela da smetam.Ne poznaješ me takvu,voliš me ovako nasmejanu,živu,raspoloženu za sve sa tobom.I ne bih mogla da ti natovarim na vrat jednu takvu budućnost.Ok,znam,niko ne govori,ti ne govoriš o našem zajedničkom životu,ali šta smeta da ja razglabam sa sobom o tome.Eto,da smo stigli do toga da pričamo o tome,ja bih ti verovatno tako rekla,da si me pitao hoću li život sa tobom,rekla bih ne mogu,da si mi rekao hajde da živimo zajedno,ja bih se složila sa tobom.Ne bih te nagovarala na sebe,jer znam da ne bi mogla da ti pružim previše,ali bih molila boga da pročitaš moje misli i želje i ne pitaš me ništa ,samo uzmeš za ruku i povedeš sa sobom.Neću svoja pisma tebi da završavam sa volim te jer sve ovo što pišem sada je VOLIM TE

Šta sam ja to uradila?Nikada se nisam plašila ljubavi,nikada nisam bežala od nje.Sada sam od jedine prave ljubavi koju sam imala pobegla.Ostarilo se,izgleda,ponestalo hrabrosti ili šta već.Ma nema šta nego štocom pa u glavu.

Hoće li ikada prestati da boli?

Započinjala sam nekoliko puta, pisala pa brisala,obično uz onu ...."hajd ne seri"To ja samoj sebi da ne serem.Obično kada hoću da oblikujem reči da liče na nešto to mi ne uspeva i postajem i sama sebi nerazumna.I pitam se hoću li ikada više moći da ti napišem nešto smisleno,nešto što bi ti uopšte imao želju da pročitaš.Sedim tako,bukvalno satima ispred kompjutera i čekam.Čekam da iskrsneš od nekud,da mi na gmailu iskoči poruka od tebe,pa onda vrtim do besvesti yahoo...gmail....net.hr.chat,tražim da nije slučajno tamo solari,znam da nije al jebat ga,nešto se u meni nada.I onda mi srce ludački zakuca,šta ako je tu,da ga kliknem i pitam-smetam li ili samo pošaljem jedno cmmok(ne suviše dugačko,da ne prenaglim,da ne otkrijem svoju radost prerano)I onda razočarano napuštam sve da bih posle samo par minuta ponovila sve iz početka.I tako mi prtolaze sati,dođe i kraj radnog vremena,ne ide mi se kući.Čitam tvoje poruke po ko zna koji put,suze su stalno u očima,u grlu,u glasu.Da,prehlada mi predugo traje,nikako da prođe,šta drugo da izmislim kada neko pita.Šta da izmislim kada mi kod kuće suze same krenu.Šta bih izmislila da me je neko video i kako bih opravdala to što sam se rasplakala "bez razloga"jer ona dva jajeta koja sam htela da ofarbam u zeleno nisu htela da prime boju.I opet volim da sam sama sa tobom u mislima,i opet nisam čak ni svoja da bih mogla drugima bar malo od sebe da dam.Postalo već nekako normalno da me prvo pitaju,kako si danas.Tužna sam i danas,izgubljena sam i danas,očajno sam sama i niko mi ne treba ni danas.A nisam to htela.U svojoj sam gluposti mislila da ću da se jedog jutra probudim,da krenem nova u novi dan,ali ja se stalno vračam na isto mesto.Vračam u mislima,samo tako mogu.I onda krenem dalje,opet u mislima,preskočim godine i vidim sebe kako sam jednog dana samo stala i sa tugom i verovatno gorčinom pomislila..ehhhhhhh,da mi je da mogu da vratim vreme,da vratim ljubav,da živim ljubav.I onda se pitam od kud u meni uopšte toliko ludosti i gluposti da odbacujem ljubav.I onda pokušavam da rezimiram stvari i zapitam se za prave razloge zbog čega nisam htela više zajedno sa tobom.I zaboli me glava od misli koje se vrte u krug,od pitanja na koja mi se učini da imam odgovor a koje već sledeće pitanje i odgovor na njega baca u vodu.I tako u nedogled.I onda se zagledam u prazno,mogla bih tako satima da ni o čemu ne mislim,samo puštam film bez radnje da mi se vrti po glavi.I pitam se zbog čega da čekam da prođe toliko vremena da bih sebi rekla ehhhhhh,da mi je da vratim vreme,kada sada imam šansu da vratim vreme,da se vratim na mesto za kojim sve u meni vrišti,da zamolim za oproštaj tebe,da zamolim našu ljubav da me primi nazad,da nađem smiraj svojoj duši i svom srcu,da vratim sebi sreću,da te zagrlim i da me bude baš briga za sva glupa pitanja bez odgovora,da živim dan po dan,korak po korak sa tobom u korak.