среда, 30. септембар 2009.

mome prijatelju na današnji dan

Ovako ti je to bilo stari moj druže.
Eto, baš na današnji dan sam je prvi put vidio. Znao sam je a nisam je znao, riječi su bile tople, al bile su još samo riječi, imao sam sliku njenu, al znaš i sama, slika je slika, u slici nema onaj treptaj koji govori jeste to je ona, vjerovao sam a nisam bio siguran
Jeste, u Trebinju je to bilo, a sjećaš se sam koliko smo puta za to Trebinje govorili, Trebinje, Trebinje kad me vidiš jebi me, kao da je hiljadu kilometara daleko od nas. Eto, samo da znaš nije.
Ma znaš me već sto godina, znaš da uvijek dolazim prije, došao sam i tada, dva sata prije nego što smo se dogovorili, isto onako kao što bi prvi dolazio na ispit, kobajagi kafu da popijem, a zapravo sebe i ono u sebi sredim
Pitaš me jel me bilo strah, ne znam, valjda sam se borio sa njim, valjda mu nisam dao da izađe, sjećam se da sam promijenio tri kafane, i da sam slao poruke, a od nje ih nisam dobivao ( nije ih mogla slati, kao da je meni to tada palo na pamet).
Pitaš kako bi kada se vidjesmo.
Ona me poljubila, poljubac između obraza i usana, ja joj prišao sa leđa, valjda od straha, od zebnje, od toga da neće reći samo zdravo, pogledati me, i reći mnogi si drukčiji od tvoji riječi. Kakva je ona bila ? Predivna, kao i uvijek, ne pitaj mene kakva je bila, ona je meni uvijek bisre oka moga, u crnoj jakni, bila je skinula, toplo trebinjsko sunce, jeste baš kao naše mostarsko, i rolki boje, ma znaš da nisam stručnjak za boje, al mislim da je naginjalo na svijelto plavo, ma ko će ga znati.
Pitaš me što bi tog dana ?
Ne znam, bijasmo nas dvoje, bijasmo ja i ona, Vera, jeste ime joj je Vera, zar nije lijepo, zvučno, kada ga izgovoriš čisto i glasno ,prekrasno odzvanja. Znam da hoćeš da pitaš, bili smo skupa, vodili smo Ljubav, bilo je strastveno, uzbuđujuće,okus njenih usana kao okus onih kolača što smo ih zajedno poslije škole jeli u starog Bajrama, onaj okus koji ti dugo ostaje u ustima, i koji nikako ne bi htio da ti se izbriše. Dodir njen mekan kao baršun, od njega zadrhtiš, od njega se streseš od neke iznenadne ljepote. Što bi tog dana, ma nemoj me to pitati, tog dana nađoh ja nju, nađe ona mene
Pitaš me kako izgleda?.
Najljepša je, znam da kada je gledaš u zelene oči možeš da vidiš našu zelenu Neretvu, znam da kada ti stavi glavu na rame odjednom otploviš u neka nepoznata prostranstva sreće, sjećaš se kada bi u naše podne ležali dole na pijesku ispod starog mosta, ti bi rekao, bože, hoću li ja ikada otići u tu ameriku, tamo je kažu sreća, eto ja sa njenom glavom na mome ramenu otišao u moju i njenu ameriku, ma znam i ovo da ima osmijeh od kojeg tuga prolazi, znam da kada se smije ja samo stanem i slušam njen smijeh, i ništa mi tada više ne treba, znam kada se približava meni ja tada vidim samo nju, nema tada ništa okolo mene, sve ona zaslijepi svojom ljepotom. Jeste druže moj, naljepša je.
Pitaš me, Volim li je?
Možeš li da ne voliš onu koja ti otvara vrata sreće, možeš li da ne voliš onu sa kom sati teku kao minute, možeš li da ne voliš onu sa kojom proširuješ granice i postaješ draži i sam sebi, Volim je, druže moj, jako je Volim. I samo da znaš, ponekad boli ta Ljubav, ponekad bi da sjednem u auto i samo pođem tamo ka njoj, da je vidim na tren, da je dodirnem , da utišam tu bol nedostajanja, a ponekad, ponekad u snovima kročim sa njom svim putevima kojima već hodismo, i onim kojima ćemo hoditi. Volim je, stvarno je Volim, sa njom mogu da sanjam, nisu to oni moji i tvoji snovi o tome kakvo će biti slavlje kada Velež postane prvak one naše Juge i kako ćemo putovati autostopom od Mostara do Pule ( a baš su nam snovi bili neostvarljivi, znaš da nam nikad niko nije stao osim autobusa Centrotransa, a ni Velež nikad nije postao prvak) moji i njeni snovi su drugačiji, u njima se mi držimo za ruke, u njima nalazimo gradove kojima slobodno šetamo sa rukom u ruci, u našim snovima, mi se ljubimo u predvečerja ili praskozorja na usamljenim plažama, u našim snovima mi pravimo zajedno palačinke, ma znaš, mi naše snove dosanjamo.
Kako da ti nađeš takvu Ljubav.? Puno me pitaš, i nisam siguran da znam pravi odgovor.
Otvori dušu, otvori srce, slušaj ih, oni najbolje prepoznaju, budi spreman da daješ, budi spreman da primaš , ne pitaj sebe o smislu, smisao dolazi sam po sebi, budi strpljiv, i ja sam nju čekao čitav život. I da, moram ti ovo reći, traži i moli onoga gore da jesi među odabranim, jer ovakva ljubav se daje samo odabranim, i nadaj se.
Zamisli prijatelju, danas su dvije godine kako se prvi put naše usne spojiše, i taj poljubac još uvijek traje, i znam trajat će. Ljubav, prijatelju moj, baš ona Ljubav o kojoj nas dvojica pričasmo dok sjedismo tamo davno na Rondou, a ti mi reče, ne vjerujem ja u to. Vjeruj. Postoji
Ovu predivnu poruku mi je napisao danas.Na današnji dan su se naši pogledi prvi put sreli,na današnji dan smo prepoznali ljubav.

Нема коментара:

Постави коментар